Zemljopis Turske: regije, granice i tereni
Turska je zemljopisno raznolika zemlja čiji je krajolik oblikovan svojim položajem koji premošćuje jugoistočnu Europu i zapadnu Aziju. Anatolijska strana čini najveći dio zemlje, dok europski dio, Istočna Trakija, čini 3% kopnene mase, ali drži više od 15% stanovništva. Kopnena masa odvojena je značajnim plovnim putovima, uključujući Bospor, Mramorno more i Dardanele.
Fizička geografija nacije pokazuje nevjerojatnu raznolikost. Teren uključuje prostrane ravnice Anatolije, guste šume duž obale Crnog mora, polusušna zemljišta, prirodna jezera i različite obale Egejskog i Sredozemnog mora. Anatolijska ravnica zemljopisno je odvojena od crnomorske regije Pontskim planinama, koje se spajaju s planinama Bik na sjeveroistoku gdje se nalazi planina Ararat.
Granice i teritorijalna povijest
Međunarodne granice Turske razvile su se kroz nekoliko značajnih ugovora. Granice s Grčkom, koje se protežu na 206 kilometara, i s Bugarskom, koje se protežu na 240 kilometara, u početku su bile riješene Carigradskim ugovorom 1913., a potom potvrđene Ugovorom iz Lausanne 1923. Granice s Armenijom (268 kilometara), Azerbajdžanom (9 kilometara) i Gruzijom (252 kilometra) bile su definirane ugovorima iz 1921. godine o Moskvi i Karsu sa Sovjetskim Savezom.
Nadalje, granica s Iranom od 499 kilometara prvi je put uspostavljena Ugovorom iz Kasr-ı Ssirina iz 1639. i ponovno potvrđena 1937. godine. Nakon Ugovora iz Lausanne 1923. godine, Turska je ustupila teritorije u današnjem Iraku i Siriji, s izuzetkom Mosula. Godine 1926., Mosul je prebačen u Ujedinjeno Kraljevstvo u zamjenu za 25-godišnju koncesiju na 10% prihoda od nafte iz regije.
Regionalni krajolici i hidrologija
Crnomorska regija predstavlja poseban ekološki profil. Njegovi krajolici karakteriziraju planinski lanci koji se kreću paralelno s obalom, zajedno s visokom vlagom i padalinama. Istočno crnomorsko područje posebno ima alpske krajolike koje karakteriziraju strme i gusto pošumljene padine. Morfološki gledano, strme padine su vidljive i pod vodom i unutar planinskih lanaca, gdje se morsko dno spušta ispod 2000 metara duž linije od Trabzona do tursko-gruzijske granice, dok se planine brzo uzdižu do visine iznad 3000 metara, a vrh Kaçkar doseže 3971 metar.
U hidrologiji regije dominiraju velike rijeke koje teku prema Crnom moru. Od zapada prema istoku, glavne rijeke uključuju Sakaryu (824 km), rijeku Kızılırmak (1355 km, najdužu rijeku u Turskoj), Yeşilırmak (418 km) i Çoruh (376 km). Visoke oborine, koje dosežu i do 2200mm godišnje, podupiru guste šume u kojima dominiraju hrast, stabla porodice bukve, lijeska (Corylus avellana), grab (Carpinus betulus) i slatki kesten (Castanea sativa).
Fizička geografija Turske je složena i uključuje različite regionalne podjele. Prvi geografski kongres, održan u Ankari od 6. do 21. lipnja 1941., formalno je podijelio Tursku na sedam regija na temelju klime, topografije, flore, faune i poljoprivredne raznolikosti. Te su regije naknadno kategorizirane u četiri obalna područja i tri unutarnja područja na temelju blizine okolnih mora i položaja unutar Anatolije.
Razumijevanje geografskog konteksta Turske zahtijeva prepoznavanje njezine raznolike topografije i povijesnih teritorijalnih definicija. Ključne zemljopisne značajke uključuju:
- Anatolijska ravnica, omeđena Pontskim planinama na sjeveru.
- Susret Pontskih i Bikovskih planina na sjeveroistoku.
- Zemljopisno središte Turske nalazi se u mjestu Eşrefpaşa u okrugu Çandır, provincija Yozgat.
Ovaj je članak napisan uz pomoć umjetne inteligencije na temelju više medijskih izvješća, a naše ga uredništvo pregledava prema uredničkim načelima. Urednička načela · Dojave i kontakt
Komentari 0